Uvod za nastavnika:
U stvarnosti u kojoj su ubojstva bila norma i u svijetu u kojem su vladali sadizam i okrutnost, bilo je mnogo onih koji nisu imali snage uzvisiti se nad svakodnevnom borbom za preživljavanje. No bilo je i onih koji su, usprkos kršenju svih moralnih vrijednosti uokrug njih, uspjeli sačuvati moralni i etički stil života i time dokazali da je ljudski duh veći od pokušaja da ga se razbije.
Proučavanjem humanosti kao odgovor na dehumanizaciju, uočavamo nevjerojatnu snagu karaktera onih ljudi koji su pokazali čovječnost u sjeni smrti.
Preporučamo da ceremoniju prati prikladna (klasična) glazba.Neka jedan učenik bude narator, a drugi neka čitaju svaki po jednu ulogu.
Ceremonija
Narator:
Cilj ove ceremonije je prikaz humanih reakcija ljudi u nehumanim uvjetima drugog svjetskog rata.Obratit ćemo pažnju na svijet geta, gdje su bile zatvorene stotine tisuća židova, prije nego li su deportirani u logore uništenja.Uvjeti života u getu bili su ekstremno teški u svojem siromaštvu koje je doticalo svaku fazu ove njihove nove stvarnosti. Na osnovi dnevnika napisanih tokom tog razdoblja te na osnovi svjedočanstva preživjelih, pokazat ćemo vam mnoge načine na koje su židovi pokušavali ostati čovječni u neviđenoj nečovječnosti. Važno je shvatiti da ljudski duh ima potencijal uzdići se nad onim što ga želi srušiti. Sjetit ćemo se i normalnog života koji su vodili ovi ljudi do tragedije holokausta.
Čitajući dva odlomka iz dnevnika dvije mlade poljske djevojke,dobit ćemo kratak uvid u njihove živote prije rata.
Miriam, 14 godina:
"Bili smo topla obitelj koja je živjela bezbrižno, tiho i rutinski. Svi smo se rodili u Bialistoku, generacija za generacijom, okruženi prijateljima, susjedima i poznanicama. Godine mog djetinjstva i djetinjstva moje sestre Sonjele tekle su veoma mirno."
Hana, 14 godina:
"Nakon što bih napisala zadaću, igrala bih se sa lutkama koje sam koristila kao manekenke. Oblačila bi im haljine koje sam sama dizajnirala i sašila. Čitanje je bilo moja omiljena zanimacija. Pohađala sam satove baleta, a zimi išla na klizanje.Dok sam klizala, često sam zamišljala sebe kao poznatu klizačicu koja nastupa pred brojnom publikom."
Narator:
Sve se promijenilo 1939.
Nakon što iz njemačka vojska osvojila Poljsku, normalan se život , kako za Poljake tako i židove, dramatično promijenio. Svi su patili za vrijeme njemačke okupacije. Nijemci su osnovali židovske četvrti (getoe) širom okupirane zemlje i tjerali židove iz manjih gradova u siromašne četvrti većih gradova.Geta su bila prenaseljena, neka žigosana, što je označavalo velika ograničenja kretanja. Židovi su bili moreni glađu, obiteljski život bio je raskinut, kasnije su ti ljudi odvođeni u konc.logore gdje ih je mnoge čekala smrt.
Ipak, unatoč svim teškoćama svakodnevnog preživljavanja,našlo se onih koji su nalazili vremena i snage da daju podršku ostalima. Eliezer Ayalon (danas živi u Jeruzalemu) imao je 13 godina kad je počeo rat. On govori o majčinoj sposobnosti liječenja ljudi, unatoč užasnim uvjetima geta.
Eliezer:
"Moja mama nije bila profesionalna medicinska sestra ali je znala liječiti ljude na svoj način.
Često su je zvali, bila je poznata kao specijalist u vađenju trnja i iglica. Imala je kutijicu sa iglama i pribadačama i liječila je na tako profesionalan način. Nije time zarađivala. Samo je htjela pomagati susjedima – osjećala je potrebu da doprinese i učini nešto za njih."
Narator:
Miriam iz Bialostoka, o čijem sretnom djetinjstvu smo upravo čuli, nastavlja opisivati život svoje obitelji nakon prisilnog ulaska u Bialistokski geto.
Miriam:
"Nijemci su naredili Židovima da žive "bliže" jedan drugome,pa su osnovali geto u Bialistoku.
Ograničeno područje, sa samo par ulica, bilo je premaleno da smjesti svu židovsku populaciju grada. Prenaseljenost bijaše strašna već od početka. Pola sobe u stanu bilo je dodijeljeno našoj obitelji. U stanu se "gužvalo" devet obitelji. Ubrzo smo se našli zajedno sa cijelim židovskim stanovništvom Bialistoka."
Narator:
Glad i pokušaji nabavke hrane unutar i van geta, ovjekovječeni su za mlade naraštaje Henrykom Lazawart. Henryka je bila mlada poljska židovka, pjesnikinja, ubijena 1942. u Treblinki.
U njenoj pjesmi "Mali krijumčar" čitamo o teškoćama i opasnostima male djece koja su se mučila da bi opskrbila hranom svoje obitelji.
Neka dva učenika čitaju.
MALI KRIJUMČAR / Henryka Lazawart
A: Preko židova, mimo straže,
Kroz rupe, ruševine, žice, i ograde,
Drzak, gladan, uporan
Prolazim, trčim kao mačka
U podne, noću i u zoru
Po vjetru, mećavi, vrućini,
Stotinu puta izlagah opasnosti svoj život
Riskiram svojom dječjom šijom.
B: Pod rukom torba od drugog platna
Na leđima poderotina
Moje noge odrvenjene
U mom srcu stalno strah
Ali sve moram izdržati
Sve moram prepatiti
Kako bi se vi, dame i gospodo,
Nasitili sutra kruha.
A: Između židova, preko jama, kroz cigle
Noću, zorom i danju
Usuđujem se gladan, vješt sam.
Krećem se tiho poput sjene
Ako me ruka sudbine
Uhvati odjednom u ovoj igri
To će biti uobičajena životna zamka.
B: Ne čekaj me više, majko
Neću ti se vratiti
Moj glas neće doprijeti tako daleko.
Ulična prašina će pokriti
Izgubljenu dječju kob.
Ali još uvijek lice pita:
Mama, tko će ti sutra donijeti kruha?
Narator:
Kroz ovu pjesmu imamo uvid u svijet geta u kojem sve ide naopačke, gdje mali krijumčari opskrbljuju svoje roditelje hranom.
Eliezer se sjeća kako se njegova majka žrtvovala za svoju djecu. Također nam govori da je mogao sačuvati dostojanstvo koristeći zarađen novac kako bi pomogao svojoj obitelji.
Eliezer:
"U getu smo pola štruce kruha dijelili na petoricu. Sjećam se kako smo svi sjedili skupa,a moj otac dijelio taj komad kruha, trudeći se da svi dobiju podjednaki dio. Moja mama je uvijek svoj dio davala meni...'Nisam gladna' – običavala je govoriti. Toga ću se uvijek sjećati.Svaki put kad bi se moja mama obricala nečega radi mene, znao sam da mnogo žrtvuje. Imao sam puno optimizma, puno nade i vjere – možda sam to primio od majke. Također sam se mnogo koristio maštom. Govorio sam sebi da će sigurno biti još dobrih vremena za židove kad se sve svrši. Što me najviše potaknulo da nastavim živjeti i vjerovati, bio je moj posao koji sam dobio izvan geta. Bili smo plaćeni, te sam novcem ipak nekako mogao tajno opskrbljivati svoju obitelj."
Narator:
Kako bi se koliko-toliko sačuvao osjećaj normalnog života, židovi su uložili ogroman trud kako bi organizirali škole, bolnice, vjerska sakupljanja, kuhinje i koncerte unatoč zabranama.
Slijedeće svjedočanstvo židovske djevojke opisuje duh koji je nadvladao,unatoč zidovima geta.
Sima,17 godina:
"Sjećam se sastanaka u našem klubu za mlade. U starom, polu srušenom stanu, u maloj ulici, sastajali smo se zajedno... učitelji, glumci, pjevači, prijatelji... na par sat kad smo mogli.Ti susreti nam davaše snage da nastavimo. U tih par sati bježali smo od surove stvarnosti i nalazili hranu duhu.U središtu strašnih ubijanja, ne znajući da li ćemo doživjeti sljedeći dan...trudili smo se da nastavimo živjeti...Zbor je izvodio pjesme na jidišu, glumci su postavljali drame.Odražavala su se natjecanja za najbolju priču, najbolju dramu, najbolju pjesmu. Pisci su davali lakaje. Pjesnici su čitali svoje pjesme."
Narator:
Avraham Koplowicz, koji je stradao u getu Lodz, pronašao je svoj vlastiti način bijega od grube stvarnosti.On je sanjao.
On je maštao o bijegu kroz čarobnu poeziju. Jedna od njegovih pjesama 'SAN' opisuje slobodu koju on više ni je osjetio. Avraham Koplowicz bi ubijen u Aushwitzu rujna 1944.
A San / Avraham Koplowicz
Kada narastem i napunim dvadesetu,
Krenut ću da vidim čaroban svijet
Sjest ću u pticu s motorom,
Uzletjet ću, vinut ću se visoko u svemir.
Letjet ću, jedrit i kružit
Nad divnim dalekim svijetom.
Lebdjet ću nad rijekama i oceanima
Upravljen prema nebu, uzdizat ću se i cvjetati,
Oblak je moja sestra, vjetar moj brat.
[...]
Narator:
Mnogi mladi Židovi su se našli sasvim sami, bez bliske obitelji, braće, sestara, roditelja, ujaka, tetaka. Manjkalo im je društvo vršnjaka s kojim bi razgovarali o sretnim vremenima prije Holokausta. Asher Ud (danas živi u Jeruzalemu) proveo je teške godine,dok je kao neki objekt bio vođen iz geta u radionice, pa u koncentracioni logor, te konačno u Aushwitz-Birkenaw. Opisuje sebe kao osamljen kamen. On nikad nije uživao prednosti prijateljstva kao npr. Eliezer Ayalon.
Eliezer:
"Ako mi je nešto nedostajalo, onda su to bili prijatelji. Bio sam najmlađi u logoru. Nije bilo mnogo djece mog uzrasta. Nedostajao mi je pravi prijatelj s kojim bi mogao pričati i dijeliti uspomene.Tek kasnije 1944. sreo sam takvog jednog prijatelja... Šlomo.... nadahnuće koje smo dobili jedan od drugog puno nam je pomoglo. Običavali smo hrabriti jedan drugog, prisjećati se prošlosti, to nas je uvelike smirivalo. Šlomo je bio iz Mađarske, pričali smo na jidišu. Bili smo skoro istog uzrasta i to mi je pomoglo da budem otvoren i o onim stvarima o kojima nisam mogao pričati sa ostalima. Dijelili smo sve."
Narator:
Masha Greenbaum, odrasla u Litvi,danas živi u Jeruzalemu, prisjeća se kako je njena baka pomagala ljudima u getu:
Masha:
"Moja baka kuhala je čak i za one, koje nije poznavala. Netko joj je rekao da je stigla neka obitelj bez igdje ičeg. Baka je odmah skuhala ogromni lonac juhe. Pitala sam je: Bobba Etele, zar ćeš svu ovu juhu pojesti sama?
- Ne, dijete moje, to je za druge ljude.
I rekla je još i ovo: kada dođu jesti, nemoj ovdje stajati i gledati da se ljudi ne srame. Idi u drugu sobu. Ne smijemo posramljivati druge."
Narator:
5.8.1945. Nijemci su se predali ali što je to značilo za preživjele holokaust? Skoro dva miliona djece je bio deportirano u smrt, a oni koji su ostali bili su jedva živi. Eliezer Ayalon, koji je poslije geta "gostovao" u još pet logora, čudio se kako vratiti vjeru u čovječanstvo, nakon dehumaniziranja.
Eliezer:
"Oslobođenje je za mene označavalo vraćanje u čovječanstvo..U trenutku kad sam dobio svoj broj bio sam ponižen, osjećao sam se poniženo. Bilo je izuzetno teško vratiti sliku čovječnosti. Kad sam već bio sit, udovoljen, nisam se morao stalno brinuti za čarape, donje rublje, četkicu za zube, par cipela, želio sam skinuti uniformu s brojem i osjetiti da se vraćam u život. Bio je to vrlo dug proces. Ali na kraju mi je uspjelo."
