Upute za čitanje:
Preporučamo vam da izaberete naratora, najbolje nastavnika te četiri učenika koji će čitati tekst. Učitelj će čitati sav neuokviren tekst, dok će učenici čitati označene odlomke iz dnevnika. Pjesme ''SAN'' i ''SVATKO OD NAS IMA IME'' naznačene su posebno.
Svečana glazba u pozadini je prikladna.
Psalam 23 ''Gospod je pastir moj'' (klikni ovdje) za židovske učenike možete dodati židovsku molitvu (klikni ovdje).
Ceremonija
Narator:
Danas, 27. siječnja ,zemlje diljem svijeta odaju počast tragediji, znanoj kao holokaust. Između 1939.– 1945. nacisti i njihovi kolaboracionisti ubili su šest miliona židova, od kojih 1.500.000 su bili djeca i tinejdžeri.Tih godina cijele su obitelji bile uništene,a identitet i imena mnoge židovske djece ostala su nepoznata. Neka od njih vodila su dnevnike, nekolicina od njih je sačuvana, i kasnije otkrivena.
Danas ćemo čitati ulomke iz tih dnevnika.
Većina djece uživala je relativno normalan, bezbrižan život prije 2.sv.rata. Da li iz Poljske, Njemačke,Madžarske ili Litve, svi su bili rođeni u židovskim općinama koje su postojale u Europi tisućama godina.
Eva Heyman se rodila i živjela u Nagyvaradu,u Madžarskoj.Njezin dnevnik započinje opisom njezinog trinaestog rođendana, gdje piše popis darova koje je primila.
Eva:
"13. veljače 1944.
Navršila sam 13 i rođena sam u petak trinaestog (.......) Od djeda sam dobila ploče,baš kakve volim. Baka mi ih je kupila kako bih učila francuske pjesme, što će učiniti moju majku sretnom, jer nije baš zadovoljna mojom školom, osim kad dobijem dobru ocjenu iz francuskog...."
Narator:
Ana Frank je rođena u Njemačkoj. Nakon što je Hitler stupio na vlast, Ana, dok je još bila mala, zajedno sa obitelji odlazi u Amsterdam,Nizozemska.Tamo 13-o godišnja Ana piše:
Ana:
"20. 6. 1942, subota.
...Sada je lijepo i tiho.Tata i mama su vani, a Margot je izašla igrati ping-pong s nekim mladićima i prijateljicom Treesom. I ja mnogo igram ping-pong u posljednje vrijeme. Tako mnogo da smo nas pet cura osnovale klub. Nazvale smo ga "Mali medvjed minus dva". Stvarno luckasto ime, osnovano na pogrešci. Željele smo nadjenuti klubu posebno ime i, jer nas je pet, došle smo na tu ideju. Mislile smo da se zviježđe "Mali medvjed" sastoji od pet zvijezda, ali pogriješile smo. Ima ih sedam, kao i "Veliki medvjed", što objašnjava ono "minus dva"."
Narator:
Dawid Sierakowiak je rođen u Lodzu, Poljska.
Počeo je voditi dnevnik dok je kao petnaestogodišnjak logorovao u židovskom ljetnom kampu u južnoj Poljskoj.Iz dnevnika je očito da je uživao u vremenu provedenom tamo, posebice u dugim šetnjama.U njegovim zapisima odražava se ljubav prema prirodi:
David:
"Pošli smo na izuzetno uzbudljivo planinarenje. Poslije doručka uputili smo se prema Pieniniju (........) Moje čvrste zimske čizme su mi dobro došle. Penjali smo se s lakoćom. Odjednom smo se našli na uzvisini, a kad smo pogledali dolje na jednu stranu, zastadosmo zadivljeni:
planinu zamjenjuje strma stijena koja se spušta u 100 metara dugu provaliju plašeći gledatelja (.......) Dolje teče Dunajec vijoreći tisućama krivulja sa svojim golim stjenovitim sprudovima blistajućim posvuda."
A San / Avraham Koplowicz
Kada narastem i napunim dvadesetu,
Krenut ću da vidim čaroban svijet
Sjest ću u pticu s motorom,
Uzletjet ću, vinut ću se visoko u svemir.
Letjet ću, jedrit i kružit
Nad divnim dalekim svijetom.
Lebdjet ću nad rijekama i oceanima
Upravljen prema nebu, uzdizat ću se i cvjetati,
Oblak je moja sestra, vjetar moj brat.
[...]
Prijedlog:
Ako želite, možete umetnuti neku pjesmu koja govori o djetinjstvu – o dječjoj nevinosti,igri itd.
Nijemci su stigli!
Prijedlog:
Kako će sljedeći odlomci govoriti o rastućoj opasnosti ,tako bi i muzika trebala biti dramatičnija.
Narrator:
Njemačka okupacija je izmijenila sudbinu židovskog naroda.To su osjetili i naši mladi pisci, koji su pisali kako je okupacija grubo prekinula njihov uobičajeni život.
Eva Heyman je još uvijek bila trinaestogodišnjakinja kad su Nijemci nagrnuli u njen rodni grad. Unatoč svom nježnom uzrastu, osjetila je neizbježnu opasnost :
Eva:
"19.3.1944
Dragi dnevniče! Ti si najsretniji na svijetu jer ne možeš osjećati, ne možeš znati kakva strašna stvar nas je pogodila. Nijemci su stigli!"
Narator:
David Sierakowiak opisuje dan kad su njemačke trupe stigle u Lodz:
David:
"8.9.1939
Lodz je okupiran!Početak dana je bio miran, suviše miran. Popodne sam sjedio u parku i crtao skicu svoje prijateljice, kadli začuh zastrašujuću vijest: Lodz je kapitulirao! Njemačke patrole na Piotrovskoj ulici! Strah, iznenađenost (..........)
Svi razgovori su prestali, ulice opustjele, lica i srca utučena, hladna strogost i neprijateljstvo."
Narator:
Nacistički progoni židova bili su brzi i brutalni. Školovanje je bio prekinuto te su mnogi židovski učenici bili prisiljeni izdržavati svoje obitelji krijumčarenjem ili raditi.
Hanna Hershkowitz prisjeća se svog prvog dana u školi:
Hannah:
"Imala sam šest godina. Bio je to prvi dan škole 1941(.......) Mariša, moja najbolja prijateljica, pozvala me da idemo zajedno u školu. Sastale smo se ujutro i krenule skupa sa ostalom djecom. Stigle smo do velikih visokih vrata. Stražar škole je stajao pored vrata (......)
Mariša je prošla kroz vrata, stražar je pozdravi, a ja sam je slijedila.
"'Kuda ćeš?' upitao me stražar.
"'U školu, u prvi razred' odgovorih ponosno i nastavih ići. Stražar mi prepriječi put. 'Ne,ne,ne ti'
"'Ali ja već imam 6 godina,stvarno!'"
"'Da, ali ti si židovka, a židovi nemaju prava ući. Nema židova u našoj školi.Idi kući' [...] Mariša i ostala djeca otrčala su u zgradu.
"[...] Nisam plakala. Mislila sam: ja sam židovka. Tamo nema mjesta za mene. Stajala sam sve dok više nitko nije stajao tamo. Samo ja. Nova školska godina je počela. Ali ne za mene."
Narator:
Hanna je bila ostavljena.Više nije bila dio društva,te se počela osjećati kao stranac. Pohađanje nastave postalo je posebna privilegija za židovsku djecu.
David Sierokowiak piše:
David:
"10.9.1939.
Sutra je prvi dan škole. Tko zna kako je naša draga školica? Moji prijatelji će ići tamo sutra naučiti nešto o kuhanju, dok ja moram sjediti doma. Moram! Moji roditelji mi rekoše da me ne žele izgubiti tako rano.O moja draga školo!(...) Prokleto bilo vrijeme kad sam se žalio na rano ustajanje i testove! Da ih bar mogu vratiti!"
Narator:
Zatim:
"18.9.1939.
Sutra napokon idem u školu. Zajednička predavanja! Kažu da tamo ima sjajnih cura.Samo pustite da naše obrazovanje teče po planu!"
Narator:
Izbacivanje Židova iz škola nije bilo dovoljno za naciste. Bili su prisiljeni napustiti svoje domove i većinu imovine te ući u geta.
Eva je svjesna grube realnosti geta:
Eva:
"10.5.1944.
Dragi dnevniče! Ovdje smo pet dana ali čini mi se da budem iskrena, da je prošlo već pet godina (...) Najodvratnije od svega je to ,da je kazna za sve – smrt. Nema razlike između kazni ; nema stajanja u kutu, batina, oduzimanja hrane, nema dekliniranja nepravilnih glagola sto puta kao što smo navikli u školi.Uopće ne: najblaža i najteža kazna – smrt."
Narator:
Nacisti su strogo kontrolirali hranu. Porcija koju su služili bila je nečovječna – u Poljskoj, manje od 10% od onog koliko ljudski organizam zahtjeva. Mnogi Židovi umrli su od bolesti, iscrpljenosti i gladi, takve uvjete su mračno nazivali "Bolest geta".
Dawid Sierakowiak piše:
David:
"24.5.1941.
Vraški sam gladan jer nije ostalo ni mrvice od malenog komada kruha koji bi me trebao zasitit ovog utorka. Tješim se mišlju da nisam jedini u takvoj situaciji. Kad dobivam svoju porciju kruha, ne mogu se kontrolirati. Ponekad patim tako jako od iscrpljenosti da moj komadić kruha iščezava puno prije nove podjele hrane, tako da moje mučenje raste. Ali što činiti? Nema nam pomoći. Naši grobovi će očito biti ovdje."
Narator:
Glad / Leo Egan
Sve je to bilo izračunato njemačkim znanstvenicima:
Ako će gladovati, neće imati snage za otpor.
Oni neće misliti o pobunama ili životu u podzemlju,
Nego samo o tome kako pronaći komadić kruha.
Oni se neće buniti ni na koji način,
Dok broje koliko ima krumpira u juhi.
Glad mi je stalno na umu,
Na sve ostalo ubrzo oslijepih. [...]
Shvatih – da je porcija ne znam kako mala,
Ne mogu me lišiti moje mašte.
Zbog protjerivanja u nacističke logore uništenja i mnogobrojnih smrti u getu, cijele obitelji su bile rasturene. 1942 godine, Dawidova mama je odvedena u bolnicu. Dawid je znao da to znači neizbježnu deportaciju u logor. On piše:
"6-9-1942.
Moja sveta, ljubljena, iscrpljena, blagoslovljena, nježna mama je postala žrtva krvožednosti njemačkih nacističkih zvijeri!!!
(...) Govore da mamu nije moguće prepoznati, što umanjuje njene već ionako mizerne šanse. Sve vrijeme srce mi luđački lupa i sav drhtim, da mi se čini da ludim.Unatoč tome, ne mogu odagnati svoje misli o njoj i iako sam sav razdijeljen, odjednom nalazim sebe u njenom tijelu i umu. Trenutak deportacije se bliži,a pomoći niotkuda.
(...) Ništa ne može napuniti vječitu prazninu u duši, mozgu i srcu koja je prouzročena gubitkom najdraže osobe."
Narator:
Dawidova majka je kasnije umrla u logoru Chelmno.
Preporuka:
Pjevanje pjesme o gubitku i boli bila bi prikladna.
Narator:
Na samom kraju svog dnevnika, tri dana do deportacije, Eva Heyman piše:
Eva:
"30.5.1944.
(...) dragi dnevniče, ne želim umrijeti; želim živjeti, pa makar bila jedina kojoj je dopušteno ostati.Čekat ću kraj rata u nekom podrumu ili krovu ili nekoj tajnoj pukotini.(...) tako dugo dok me nisu ubili,samo da me puste živjeti (...) Ne mogu više pisati, dragi dnevniče, suze se kotrljaju niz moje obraze, žurim k Mariški..."(kraj dnevnika)
Narator:
Eva bi uhvaćena zajedno sa bakom i djedom i poslana u koncentracioni logor Auschwitz – Birkenau, gdje bijaše ubijena. Još uvijek je imala samo 13 godina.
Ovo je četvero mladih ljudi koji se nisu trebali bojati, nisu trebali nositi taj teret koji su nosili da bi vidjeli prizore kojih su bili svjedoci. Oni nisu trebali umrijeti. Hajde da se sjetimo njihove sudbine kako se takva tragedija nebi više nikad dogodila.
